Danijela ima 44 godine. Završila je Pravni fakultet. Živela je 11 godina u inostranstvu i nakon toga vratila u Srbiju. Udata je i ima četvoro dece. Zajedno sa mužem ima restoran koji vodi.
Država u kojoj svako radi svoj posao je Srbija kakvu bi Danijela volela da vidi. „Da sud sudi, da policija štiti, da škole obrazuju, da svako ima onoliko koliko se trudio… Jednostavno sređenu Srbiju i zakon za sve.“
Sloboda koja postoji u Srbiji i jeftina hrana su pozitivne strane. „Prvo – sloboda. Nema nigde te slobode kao što je ima ovde. Tamo [u Beču] sam morala decu da vodim i dovodim iz škole. A ovde, ja dete pustim da ode u školu bez pratioca. Najveći razlog vraćanja je zbog ovakvih stvari. Takođe, u inostranstvu je jako skup život. Ako želite kvalitetno i dobro da jedete, potrebno je puno para. Ako želite da jedete lošu hranu, to je onda jeftino. Još uvek možemo reći da se mi jeftinije i zdravije hranimo u odnosu na druge.“
Obećanja koja se ne ispunjavaju, s druge strane, predstavljaju nešto što je negativno u Srbiji. „Zabrinjavaju me obećanja koja se ne ispunjavaju. Od kako se došlo do promene vlasti 2001. godine, mi već 16 godina živimo u nekoj nadi da će biti bolje. Ali to ne dolazi, tog boljeg nema. Ja sve više gubim nadu u ovu državu. Znam da i nije država ta koja treba sve da obezbedi, tu je otprilike 50% do nas koji treba da pokrenemo sebe, a 50% je država. Od te države nema ni 10%. Koliko samo ima mladih ljudi, svršenih studenata i doktora nauka, za kojih ovde nema mesta, a šta su pričali te 2001… To nije kratak period. To je mnogo dugo za neko „biće bolje“. Suviše dugo.“
Danijela se nije vratila u Srbiju zato što joj je tamo negde bilo lepo. Svesna je nedostataka koje njena zemlja ima, ali i prednosti koje joj više odgovaraju. Želi da priušti sebi i svojoj porodici jedan normalan život, kako kaže, ništa preterano, da može jednom godišnje na letovanje 10 dana i na zimovanje 5 dana.
Nema komentara